- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Bilo je to doba hajdukovanja harambaše Laze Dobrića, iz sremskog sela Sasa. Njegova družina bila je sastavljena i od Sremaca i od Srbijanaca. Najistaknutiji hajduk u njegovoj četi bio je Stanoje Glavaš. Neuhvatljiv za austrijske i turske vlasti, on je našao načina da se poveže sa sultanovim odmetnicima – dahijama. U budućim istraživanjima trebalo bi pokloniti više pažnje ovoj odmetničkoj saradnji, pošto se zna da su Kučuk Alija i Aganlija štitili Lazu harabmašu i Stanoja Glavaša. I ovo je jedan od razloga što ćemo ovo poglavlje završiti Njegoševim stihovima. Hajdukujući u Srbiji Laza Dobrić se zadržao uglavnom u rudničkom kraju, ali je odlazio i do Levča i Starog Vlaha. Nema nikakvog nagovještaja da je Karađorđe bio njegov hajduk ili u kontaktu s njima, ali tu mogućnost ne bi trebalo isključiti za vrijeme od 1801. do 1803. godine. Takva saradnja mogla se uspostaviti posredstvom Glavaša, koji je, poslije ubistva Laze harambaše u Siljevcu (20. maj 1803), bio najznatniji hajduk u Srbiji. Od tada pa do izbijanja ustanka on i Karađorđe nijesu se razdvajali.
Neki izvori govore o Lazi Dobriću kao o ober-harambaši. Isti izraz koristio se i za druge hajdučke vođe, dok su se harambašama i vojvodama hajdučkim nazivali zapovjednici u četi. Kao da se uoči Revolucije, kad je hajdučija postala masovna pojava, nešto izmijenilo u hajdučkoj organizaciji. Potvrdu za ovu tezu nalazimo i kod Sarajlije, koji je u žitiju Radosava Kalabića tvrdio da je Ćurčića naredio, poslije sječe knezova, „svima svoim podružnim arambašama da po drumovima svuda biju Turke”.
U vrijeme dahijske vladavine (1801–1804) Karađorđe je najmanje vremena provodio u obavljanju ratarskih i pokatkad trgovačkih poslova. Kao i svi Srbi koji se nijesu odmetnuli u šumu, tako je i on morao da gradi turski han u Topoli. Svako znatnije selo dobilo je han s proljeća 1802. godine, pa je tih hanova, po kazivanju Gaje Pantelića, bilo u pašaluku 600. Podizani su kulukom, pored druma ili crkve, na mjestu sa dobrim vidikom, radi osmatranja okoline. Pravljeni su isključivo od drveta. Zabilježeno je u predanju da je Milisav Čamdžija rekao, polažući jedno brvno u zid hana u Vraniću: „Dabogda se neko na ovom brvnu slatko ogrijao”. Kulučenje i nasilja koja su se vršila u vrijeme podizanja hanova, kao i kasnije, zavođenjem strahovlade od strane subaša i njihovih momaka, potpuna kontrola nad stanovnicima sela i palanaka, kakva nije postojala od pada pod Turke, učinili su hanove najomraženijom dahijskom ustanovom. Subaše, odnosno hadžije, kako ih je narod zvao, radile su što su htjele. Njihov zulum prelazio je svaku mjeru. Topolski handžija Ibrahim nije bio u tome izuzetak. Naredni primjer odslikava ropstvo, patnju i potpuno ljudsko uniženje, ali i odlučnost da se prekine podanički položaj. Ljudska duša nije više mogla da podnosi takav vid nasilja. „Andžija Ibraim sazove selo da oru Mula Jusufu za ječam. Tu dođu svi ljudi. Među njima i neki Jevta Vodeničarević kome je Ibraim preoteo ženu bio, zbog čega on nije smio iz šume nikako kući dolaziti. A Ibraim ga zato što je on više u šumi nego kod kuće (boravio) sve međedom zvao. Jevta kao čovjek gleda svoj put, a Ibraim sve jednako pristao za njim, pa ‘drži međede! ne daj tamo, međede! ta nije tako, međede!’ Dok se ovo Jevti dosadi, pa pusti plug u ledinu pa sčepa oritak da Ibraima posred zvezde tresne: ‘ Ta oca ti turskog, ti si me međedom načinio, a ja sam čovjek kao i ti, a možda sam pošteniji od tebe’. A to dignuti ruku na Turčina, bila je stvar nemogućna i pomisliti! Ibraim brže za pištolj. No ljudi najedamput oknu volove, pa se skleotaju oko njih dvoice. ‘Šta je to?’ viču. ‘Eto, oće međed da me udari majku mu j..em’, rekne Ibraim. ‘Ne, ne nemaš pravo Ibraime, ti si ga nazvao međedom, a on nije međed nego naš brat, pa je čovjeku teško.’Ele, Ibraim odavde izmakne.” Vjesnik slobode već se blago nazirao. Poniženi i obespravljeni Jevta latio se oritka i time probudio odvažnost kod Topolaca, koji se usudiše da ga zaštite, pa handžiji zulumćaru ne preosta ništa drugo do povlačenje u han. On je bio njihovo poslednje uporište. Nije nimalo čudno što je revolucija 1804. godine započeta paljevinom hanova.
Svi memoaristi bilježe da se Karađorđe čuvao od janičara, a sklanjao se i od topolskog handžije Ibrahima, iako je sa njim „dobro živio”. U ovo vrijeme Turci su dva puta pokušali da se domognu Crnog Đorđa. Prvo je deli Mehmed iz Kragujevca navalio na njega u Žabarima, u kući Janka Kerte, na krštenju sina, u zimu po Božiću 1803. godine. On je prošao bolje od prethodnih napadača, pošto mu „zube nije polomio ni oko istjerao, ali mu je rebra s rbtenicom sastavio da je malo živ otišao”. Nimalo bolje proveo se naše gore list, a islamske vjere, Avdija Hadži Marić, inače „junak na glasu”, koji se drznuo da Karađorđa sveže ispred njegove kuće u Topoli. Sem što ga je prakljačom isprebijao i rebra mu razmjestio, još ga je stao „ljuto kolenisati”. Neki su kazivali da mu je tada i žena priskočila u pomoć. Memoaristi pišu da se potom sam predao kragujevačkom muselimu i da je bio zatvoren. Prije će biti da je na neki drugi način dopao zatvora, jer osoba koja se toliko skrivala od Turaka ne bi se sama predala njihovim vlastima.
(NASTAVIĆE SE)